Skip to content

Updates

ACT NOW! Submit your story to ArtLeaks and end the silence on exploitation and censorship! Please see the submission guidelines in the "Artleak Your Case" page

Submitted and current instances of abuse are in the "Cases" section

To find out more about us and how to contribute to our struggles, please go to the "About ArtLeaks" page

Please consult "Further Reading" for some critical texts that relate to our struggles

For more platforms dedicated to cultural workers' rights please see "Related Causes"

For past and upcoming ArtLeaks presentations and initiatives please go to "Public Actions"

Open Letter from Cultural Workers in Belarus

August 14, 2020

//EN

 

We, cultural workers of Belarus, are deeply shocked and outraged by the events of the last days in our country related to the elections of the President of the Republic of Belarus, and by the huge and unmotivated level of violence and aggression committed by the official authorities and law enforcement agencies against the people of our country. 

The presidential elections held on August 9 were carried out without the participation of independent observers and with multiple recorded cases of irregularities and falsifications during the vote counting. No results were announced to citizens waiting outside many polling stations as electoral commissions quietly left their stations guided by the riot police. The security forces were also seen beating and detaining people who came to see the election results after the polling stations closure.

Starting from August 9, 2020, police and military have been applying an unprecedented level of force and brutality against peaceful citizens. They used specialized equipment, such as rubber bullets, stunning grenades, tear gas, water cannons, etc., as well as physical violence against unarmed people at peaceful rallies, thus violating civil rights guaranteed in accordance with the Article 35 of the Constitution of the Republic of Belarus. We demand launching an independent investigation into every act of brutality and violence committed by police structures.

As of today, the total number of detained citizens across the country stands at 7000. According to the eyewitnesses, people are held in inhuman conditions: up to 40-50 detainees are placed in cells designed to hold 10. This is especially dangerous and unacceptable in the light of the COVID-19 pandemic.

The detainees are denied access to water, food, hygiene and medical care. Their families and friends are not informed about their location. They do not have access to legal assistance and are handled with physical and mental violence. There are detainees (men, women and teenagers) who didn’t take part in the peaceful protests but were targeted by the police in a random fashion and seized when they passed by on their way from work or walked a dog.

We demand an investigation into these atrocities and malfeasance committed by the law enforcement agencies.

We, the undersigned, cultural workers demand:

  1. To stop the acts of violence against civilians and remove the atmosphere of fear from the streets.
  2. To release all political prisoners and detainees.
  3. To hold new transparent elections of the President of the Republic of Belarus.
  4. To provide Belarusian citizens with free access to information and the right to peaceful assembly.

We consider the actions of the law enforcement agencies to be illicit, inadequate and offensive to the Constitution of the Republic of Belarus, according to which the individual, their rights, freedoms and guarantees for their attainment constitute the main goal and value of the society and the State (article 2 of the Constitution of Republic of Belarus).

 

//BEL

 

Мы, культурныя работнікі і работніцы Беларусі, глыбока ўзрушаныя і абураныя падзеямі апошніх дзён, звязанымі з выбарамі Прэзідэнта Рэспублікі Беларусь, а таксама тым узроўнем нематываванага гвалту і агрэсіі над грамадзянамі і грамадзянкамі нашай краіны з боку афіцыйных уладаў і службаў правапарадку.

9 жніўня прайшлі выбары Прэзідэнта краіны, выбары былі праведзены без удзелу незалежных назіральнікаў, на многіх участках зафіксаваныя выпадкі фальсіфікацыі выбараў пры падліку галасоў, а таксама незлічоныя парушэнні працэдуры галасавання. Выбарчыя камісіі па ўсёй краіне пакінулі свае ўчасткі без абвяшчэння вынікаў у прысутнасці АМАПу, які затрымліваў і збіваў грамадзян, што прыйшлі на ўчасткі вечарам апошняга дня галасавання, каб азнаёміцца з вынікамі.

На працягу апошніх дзён, пачынаючы з 9 жніўня 2020 года органы правапарадку ўжываюць беспрэцэдэнтную па сваім маштабе і ўзроўню агрэсіі сілу ў адносінах да мірных грамадзян і грамадзянак. Выкарыстанне спецсродкаў, такіх як гумовыя кулі, светлашумавыя гранаты, слёзатачывы газ, вадамёты і іншую спецтэхніку, а таксама прымяненне фізічнага гвалту з боку сілавых структур падчас мірных акцый пратэсту супраць бяззбройных людзей парушае грамадзянскія правы, гарантаваныя 35 артыкулам Канстытуцыі Рэспублікі Беларусь. Мы патрабуем правядзення незалежнага расследавання кожнага акта жорсткасці і гвалту з боку сілавых структур.

На сённяшні дзень колькасць затрыманых грамадзян і грамадзянак Рэспублікі Беларусь па ўсёй краіне дасягае 7000 чалавек. Па словах відавочцаў, іх ўтрымліваюць у нечалавечых умовах: у камерах на 10 чалавек знаходзіцца 40-50 чалавек, што асабліва небяспечна і недапушчальна ў сітуацыі пандэміі COVID-19. Зняволеным адмаўляюць у вадзе, ежы, гігіене і медыцынскай дапамозе, іх родным і блізкім не паведамляюць месцазнаходжанне затрыманых і адмаўляюць у праве на адваката, у адносінах да затрыманых падчас пратэстаў і мірных акцый 9-13 жніўня ўжываюць фізічны і псіхалагічны гвалт. Гвалту падвяргаюцца таксама затрыманыя, якія прымалі ўдзел у мірных пратэстах. Яны былі схоплены супрацоўнікамі службаў правапарадку па дарозе з працы і ў госці, у дварах і ва ўласных транспартных сродках. Мы патрабуем расследавання падобных актаў жорсткасці і службовых злачынстваў з боку праваахоўных органаў.

Мы, ніжэйпадпісаныя, работнікі і работніцы культуры патрабуем:

  1. Спыніць гвалт у дачыненні да мірных грамадзян і грамадзянак і прыбраць атмасферу страху з вуліц.
  2. Вызваліць усіх палітвязняў і затрыманых.
  3. Правесці новыя празрыстыя выбары Прэзідэнта Рэспублікі Беларусь.
  4. Забяспечыць грамадзян і грамадзянак Рэспублікі Беларусь вольным доступам да інфармацыі і правам на мірныя сходы.

Лічым дзеянні сілавых структур незаконнымі, непрымальнымі і парушаючымі Канстытуцыю Рэспублікі Беларусь, паколькі чалавек, яго правы, свабоды і гарантыі іх рэалізацыі з’яўляюцца найвышэйшай каштоўнасцю і мэтай грамадства і дзяржавы (артыкул 2 Канстытуцыі РБ).

 

//RU

 

Мы, культурные работники и работницы Беларуси, глубоко потрясены и возмущены событиями последних дней, связанные с выборами Президента Республики Беларусь, а также тем уровнем немотивированного насилия и агрессии над жителями нашей страны со стороны официальных властей и служб правопорядка.

9 августа прошли выборы Президента, выборы были проведены без участия независимых наблюдателей, на многих участках зафиксированы случаи фальсификации выборов при подсчете голосов, а также бесчисленные нарушения процедуры голосования. Избирательные комиссии по всей стране покидали свои участки без оглашения результатов в присутствие ОМОНа, который задерживал и избивал граждан, пришедших на участки вечером 9 августа, чтобы ознакомиться с результатами голосования. 

В течение последних дней, начиная с 9 августа 2020 года органы правопорядка применяют беспрецедентную по своему масштабу и уровню агрессии силу по отношению к мирным гражданам. Использование спецсредств, таких как резиновые пули, светошумовые гранаты, слезоточивый газ, водомётов и другой спецтехники, а также применение физического насилия со стороны правоохранительных органов и военных во время мирных акций протеста против безоружных людей нарушает гражданские права, гарантированные 35 статьёй Конституции Республики Беларусь. Мы требуем проведения независимого расследования каждого акта жестокости и насилия со стороны силовых структур. 

На сегодняшний день число задержанных граждан Республики Беларусь по всей стране достигает 7000 человек. По словам очевидцев, их содержат в нечеловеческих условиях: в камерах на 10 человек содержатся 40-50 человек одномоментно, что особенно опасно и недопустимо в ситуации пандемии коронавирусной инфекции COVID-19. Заключенным отказывают в воде, еде, гигиене и медицинской помощи, их родным и близким не сообщают местоположение задержанных и отказывают в праве на адвоката, по отношению к задержанным в ходе протестов и мирных акций 9-13 августа применяют физическое и психологическое насилие. Насилию подвергаются также задержанные, не принимавшие участие в мирных протестах, которые были схвачены сотрудниками служб правопорядка по дороге с работы и по личным делам, во дворах своих домов и в собственных транспортных средствах. Мы требуем расследования подобных актов жестокости и должностных преступлений со стороны правоохранительных органов.

Мы, нижеподписавшиеся, работники и работницы культуры требуем:

  1. Остановить насилие в отношении мирных граждан, прекратить запугивание и убрать атмосферу страха с улиц. 
  2. Освободить всех политзаключенных и задержанных.
  3. Провести новые прозрачные выборы Президента Республики Беларусь. 
  4. Обеспечить граждан Республики Беларусь свободным доступом к информации и правом на мирные собрания.

Считаем действия силовых структур незаконными, неприемлемыми и нарушающими Конституцию Республики Беларусь, поскольку человек, его права, свободы и гарантии их реализации являются высшей ценностью и целью общества и государства (статья 2 Конституции РБ).

Подписавшиеся

    

  1. Екатерина Чехова-Дасько, художница, иллюстраторка, Белорусский союз художников
  2. Алексей Науменко, художник                                   
  3. Анна Самарская, исследователь истории беларуской фотографии
  4. Елена Наборовская, культуролог, куратор художественных проектов          
  5. Ольга Мжельская, арт-менеджерка                          
  6. Антонина Стебур, куратор, исследовательница       
  7. Надежда Макеева, художник                                    
  8. Надежда Саяпина, художница
  9. Кацярына Раманчык, менеджар культурных праектаў          
  10. Дарья Пушко, скусствовед, лектор, Клуб интеллектуального досуга «Факультатив»
  11. Оксана Гайко, режиссер, актриса, театр Крылы халопа
  12. Анна Смолякова, художница                                    
  13. Настасся Ганчарова мастачка                                  
  14. Ігар  Ганчарук, фатограф                                         
  15. Максим Шумилин, фотограф                                    
  16. Алена Протасевич, куратор, фотограф, Мемориальный музей-мастерская Заира Азгура
  17. Артур Камароўскі, паэт, перформер                         
  18. Алена Казлова, пісьменніца, перакладчыца             
  19. Вера Ковалевская, кураторка и редакторка              
  20. Алина Стрелковская, искусствовед, СеБелорусский комитет Международного совета музеев (ICOM)
  21. Екатерина Смурага, фотограф                                  
  22. Уладзімір Парфянок, фатограф, куратар выставачных праектаў,Мемарыяльны музей-мастерская Заіра Азгура
  23. Анна Локтионова, арт менеджерка                           
  24. Павел Кузюкович, артист оркестра, Большой театр РБ
  25. Александр Марченко, режиссер                               
  26. Алексей Борисенок, куратор современного искусства, исследователь        
  27. Николай Пограновский, главный хранитель, ГУ «Мемориальный музей-мастерская З. И. Азгура»
  28. Канстанцін Варабей , прадзюсар, Майстэрня сацыяльнага кіно
  29. Александр Сильванович, художник                          
  30. Вікторыя Варабей, сцэнарыстка, Майстэрня сацыяльнага кіно
  31. Екатерина Аверкова, режиссёр                                
  32. Сергей Смирнов, пианист, сооснователь Nouvelle Philharmonie
  33. Татьяна Ермашкевич, переводчик                            
  34. Пётр Вачинский, старший научный сотрудник, Мемориальный музей-мастерская З. И. Азгура
  35. Елена Ге, научный сотрудник                                   
  36. Дарья Амелькович, культурный журналист              
  37. Nastya Narunasа,архитектор                                     
  38. Дима Цыпкин виолончелист, сооснователь Nouvelle Philharmonie
  39. Полина Задрейко , музыкант, НАБТ
  40. Олеся Бурдина Драматический театр                      
  41. Алёна Дербина, музыкант, Республиканская музыкальная гимназия-колледж при БГАМ
  42. Линда Руденко, культурный менеджер, Частное театрально-зрелищное учреждение культуры
  43. Анжелика Крашевская, Центр визуальных и исполнительских искусств “АРТ Корпорейшн”
  44. Александра Моминова, солистка Брестской областной филармонии БГАМ
  45. Кристина Иванцова, дизайнер                                  
  46. Алеусандр Литин, фотограф                                    
  47. Оксана Герасимёнок, музыкант                                
  48. Дана Антонович, музейщик                                      
  49. Тарас Тарналицкий, журналис
  50. Анна Бергман, контент-менеджер театральных проектов, Частное театрально-зрелищное учреждение культуры
  51. Марина Дашук, театр                                               
  52. Оксана Рябцева, преподаватель, концертный певец, международный эксперт Консерватория г.Синань, КНР
  53. Вікторыя Харытонава, фатограф                             
  54. Анна Балаш, художник, Белорусский Союз Художников
  55. Алексей Андреев, редактор альманах “Монолог”
  56. Алла Савошевич, художница                                   
  57. ЛюдмилаГромыко, театральный критик
  58. Снежана Макаревич, режиссура                              
  59. Таня Арцімовіч, культурная работніца                      
  60. Юрий, Яковенк, художник БСХ
  61. Ольга Сосновская, художница Академия Искусств Вены
  62. Ольга Надольская, культурный менеджер               
  63. Данііл Шэйка, журналіст                                           
  64. Екатерина Шиманович, сценограф
  65. Екатерина Солодуха, продюсер, Независимая театральная компания “HomoCosmos”
  66. Александр Будько, музыкант, учитель музыки
  67. Ирина Кондратенко, искусствовед, куратор
  68. Максим Сарычев, художник
  69. Дарья Кульша, человек театра                                 
  70. Елена Гурина, художник
  71. Кристина Татуева, юрисконсульт, Центр визуальных и исполнительских искусств «АРТ Корпорейшн»
  72. Татьяна Зайдаль, культуролог АРТ Корпорейшн
  73. Ганна Янкута, пісьменніца, перакладчыца               
  74. Любовь Дёмкина, руководитель литературной части Белорусского государственного театра кукол
  75. Николай Лавренюк, кинематограф, Кинофестиваль “Лістапад”
  76. Ирина Демьянова, документальное кино
  77. Алексей Борейша, управление по делам культуры БГУ
  78. Настя Каминская, дизайнер
  79. Андрей Волчёк, актёр
  80. Андрей Бельский, начальник осветительного участка в театре
  81. Вольга Пранкевіч, мастачка, мастак-афарміцель, БДМНАіП  Беларускі дзяржаўны музей народнай архітэктуры і побыту
  82. Анна Чистосердова, искусство, галерея современного искусства “Ў”
  83. Дарья Потатурко, режиссер
  84. Паліна Хадорык, smm Купалаўскі тэатр
  85. Валентина Киселёва, культура, исскуство, Галерея современного искусства У
  86. Вероника Ивашкевич, художник
  87. Юлия Самойловских, кинопрокат, Минский международный кинофестиваль “Лістапад”
  88. Елена Сидор, ассистент режиссера
  89. Вера Прохорова, дизайнер
  90. Василий Бурдин, художник-график, дизайнер
  91. Александр Веледимович, фотограф, учитель, литератор.
  92. Кирилл Гормаш, художник
  93. Сергей Шабохин, художник, куратор, главный редактор портала kalektar.org
  94. Светлана Смульская, кандидат искусствоведения, доцент УО “БГУКИ”
  95. Дмитрий Янков, менеджер культурных и социальных проектов
  96. Аня Якубович, художник
  97. Евгения Цыганкова, учитель рисования
  98. Наталья Павлова, ассистент режиссёра ГУ “Брестский академтческий театр имени Ленинского комсомола Беларуси
  99. Ірына Герасімовіч, перакладчыца
  100.       Павел Павлють, актёр
  101.       Марина Карман, искусствовед, преподаватель студии рисования
  102.       Уладзімір Грамовіч, мастак
  103.       София Садовская, искусствовед, куратор
  104.       Ольга Романова, культуролог ECLAB
  105.       Анастасия Авралёва, художница
  106.       Алеся Житкевич, художница
  107.       Саша Стельченко, режиссёр
  108.       Наталля Жарнак, культура
  109.       Ирина Лукашенко, культурный менеджер, Артонист
  110.       Антонина Дубатовка, актриса Национальный академический театр им. Янки Купалы
  111.       Уладзімір Пазняк, мастак, выкладчык, Акадэмія Мастацтва ў Шчэціне
  112.       Леся Пчелка, фотографка. Менеджерка культурных проектов  VEHA
  113.       Aнна Соколова, художник
  114.       Алексей Лунёв , художник
  115.       Евгений Курильчик, артист-солист-инструменталист
  116.       Екатерина Юхнова, артист-солист-инструменталист
  117.       Дмитрий Хлявич, дирижёр хора
  118.       Игорь Сукманов, журналист, киновед, программный директор Минского международного кинофестиваля “Лiстапад”
  119.       Gleb Amankulov, Artist
  120.       Игорь Стахиевич, художник, Артонист
  121.       Тамара Басакова, Культура
  122.       Светлана Гайдалёнок, педагог театра, Театр Крылы халопа
  123.       Святогор Мария, художница
  124.       Леонид Нестерук, художник
  125.       Михаил Гулин, художник
  126.       Антонина Слободчикова, художница
  127.       Ольга Костель, балетмейстер
  128.       Мария Костюкович, координатор кинофестиваля, кинокритик
  129.       Антон Сорокин , художник
  130.       Татьяна Килимбет, PR-менеджер
  131.       Дмитрий Каракуца, маркетинг
  132.       Светлана Владимировна Жуковская, помощник директора
  133.       Ангелина Ярош, координатор регионального кинопроката Частное театрально-зрелищное учреждение культуры
  134.       Валентина Писаренко, искусствовед
  135.       Ольга Веселик, учитель скрипки
  136.       Крысціна Дробыш, актрыса
  137.       Игорь Авдеев, музыкант симфонического оркестра
  138.       Жэня Клёцкін, літаратура, панк-рок, ex-адміністратар ДУК “Лідскі эстрадны аркестр””
  139.       Алеся Белявец, рэдактарка, арт-журналістка Часопіс “Мастацтва”
  140.       Настасся Жарская, бібліятэка НББ
  141.       Алексей Стрельников, театральный критик
  142.       Андрэй Лянкевіч, кіраўнік “Месяца фатаграфіі ў Мінску”
  143.       Елизавета Бузановская, графический дизайнер
  144.       Уладзiслау Машчанка, мастак
  145.       Дарья Бриан (Головчик), режиссёр
  146.       Алена Иванюшенко, драматург
  147.       Светлана Стубеда, преподаватель в БГУКИ
  148.       Татьяна Гаврилова, солистка Оперы Большого театра РБ
  149.       Аляксей Сапрыкін, актор, Беларускі свабодны тэатар, Арт Сядзіба
  150.       Игорь Чищеня, режиссёр документального кино
  151.       Валерия Лемешевская, художница, редактор журнала о белорусском искусстве        
  152.       Елизавета Русальская, иллюстратор
  153.       Ксения Гунина-Авербург, художник
  154.       Багдан Хмяльніцкі, актор, даследнік Лабараторыя сацыяльнага тэатра
  155.       Влад Хвостов, художник и дизайнер
  156.       Эльвира Королева, международные социальные проекты
  157.       Кацярына Чэкатоўская, драматургіца, акторка  Лабараторыя сацыяльнага тэатра
  158.       Александр Филиппов, артист Балета БГАМТ
  159.       Genady Arkhipau, аrtist/painter
  160.       Анна Палей, руководитель Культурно-образовательной платформа « Першы крок» г. Мозырь          
  161.       Яніна Зайчанка , выяўленчае мастацтва, перформанс 
  162.       Ирина Аверина, актриса Лаборатория социального театра
  163.       Сергей Белоокий, художник ОО Белорусский Союз Художников
  164.       Георгий Анищенко, музыкант
  165.       Владимир Бычков, руководитель коллектива
  166.       Альберт Литвин, музыкант
  167.       Дарья Сазанович, художница
  168.       Мария Адамченко, художник (живописец)
  169.       Максим Крекотнев, редактор ММАМ
  170.       Алина Деревянко, менеджерка культурных проектов Фонд развития Брестской крепости
  171.       Ксения Шталенкова, писатель ГА «Саюз беларускіх пісьменнікаў”
  172.       Андрей Пичушкин, художник
  173.       Тимофей Панин, художник
  174.       Ольга Хатковская, художник компьютерной графики
  175.       Ольга Шпарага, философка, критик современного искусства Европейский колледж Liberal Arts в Беларуси (ECLAB)
  176.       Екатерина (Мара) Тамкович, режиссёрка         
  177.       Юрий Зверев, музыкант
  178.       Евгения Балакирева, студентка БГАИ
  179.       Яна Алексеенко, режиссёр
  180.       Ольга Терешонок, преподаватель
  181.       Анна Шевчик, дизайнер
  182.       Ольга Буравлёва, режиссёр Большой театр Беларуси
  183.       Александр  Адамов, художник
  184.       Екатерина Майлычка, художник
  185.       Ирина Зданевич, дизайн интерфейсов
  186.       Дмитрий Кутузов, дизайнер, магистр искусствоведения
  187.       Anton Klepke, рublisher childrens books
  188.       Яна Сычёва, ДПИ
  189.       Валентина Мороз, режиссёр, театральный педагог Лаборатория Социального театра ЕКЛАБ, руководительница концентрации Театр ЕКЛАБ
  190.       Константин Селиханов, художник
  191.       Святлана Баранкоўская, мастак
  192.       Светлана Слынько, бухгалтер
  193.       Ирина Поламоренко, клоунада
  194.       Елизавета Михальчук, искусствоведка, кураторка
  195.       Ганна Панюціч, мастачка
  196.       Яна Романовская, художник, дизайнер
  197.       Андрэй Саўчанка, тэатр, адукацыя, кіно Тутэйшы тэатр
  198.       Алексей  Лукьянчиков, звукорежиссёр
  199.       Анна Силивончик, художница
  200.       Василий Пешкун, художник
  201.       Евгений Сиваков, музыкант
  202.       Сергей Семёнов, музыкант, учитель
  203.       Андрей Анро, художник
  204.       Василиса Полянина, художница
  205.       Валерия Фомина, бухгалтер Государственное учреждение «Мемориальный музей-мастерская З.И. Азгура»
  206.       Екатерина Муравицкая, музей
  207.       Людмила Ролич, художник
  208.       Иван Семилетов, художник Союз художников
  209.       Рената Степанова, дизайнер
  210.       Евгений Шиманович, музыкант
  211.       Павел Хайло, художник (Украина)
  212.       Елена Чепелева, художник, керамист, сульптор
  213.       Ольга Копенкина, куратор, искусствовед
  214.       ВалентинаПравдина, сценограф, театральный художник-постановщик.
  215.       Екатерина Высоцкая, UI/UX Дизайнер
  216.       Виктория Шкорова, учитель ИЗО                     
  217.       Марина Макарова, дизайнер
  218.       Сергей Ашуха, художник
  219.       Алеся Мурлина, художник, скульптор
  220.       Маргарита Трухова, рисовальщица
  221.       Артур Кирель, художник
  222.       Анастасия Булак, художница – акварелист       
  223.       Юлия Бабкина, дизайнер
  224.       Андрей Чесноков, исполнительный продюсер
  225.       Лидия Погодина, студент
  226.       Вера Одынь, архитектор
  227.       Мария Белорусская, музыкант
  228.       Роман Аксёнов, художник
  229.       Андрэй Калавур, спецыяліст па маркетынгу Нацыянальны мастацкі музей Рэспублікі Беларусь
  230.       Віялета Саўчыц, медыя
  231.       Дмитрий Клечко, образование
  232.       Виктор Копытько, композитор
  233.       Александра Карнажицкая, сценограф
  234.       Светлана Голубовская, музыкант
  235.       Оксана Богданова, директор Мемориальный музей-мастерская З.И. Азгура
  236.       Софья Сапрыкина, врач
  237.       Алиса Прохорова, искуссствовед
  238.       Дар’я Бунеева, мастак
  239.       Дарья Лебедева, дизайнер одежды
  240.       Ольга Король, ремесленник
  241.       Наталья Дашко, дизайнер
  242.       Дмитрий Сковоронский, аккомпаниатор театральной студии
  243.       Наталья Мацевило, служащая
  244.       Екатерина Андреевна, дизайнер
  245.       Раиса Борушко. Ремесленник
  246.       Валентина Правдина, сценограф
  247.       Кристина Храмая, живопись
  248.       Алена Гіль, мастачка
  249.       Евгения Летецкая, домохозяйка
  250.       Елена Янкович, дизайнер
  251.       Ліда Наліўка, літаратурная рэдактарка, перакладчыца 
  252.       ЛюбовьСретенская, художник
  253.       Полина Тишина, иксусство
  254.       Виктор Довнар, художник БГТХИ
  255.       Raman Tratsiuk, аrtist
  256.       Анна Плащинская, ремесленник
  257.       Ольга Кириллова, пианистка Академия музыки
  258.       Мария Лазарчук, дизайнер
  259.       Юлия Арестова, офисный работник
  260.       Ольга Бубич, арт-критик
  261.       Виктория Позднякова, студент
  262.       Галина Романова, художник
  263.       Ольга Николаевская, театральный менеджер Театральная компания “МюзикЛэнд”
  264.       Дмитрий Каштальян, художник, график, иллюстратор
  265.       Катерина Синиченко, дизайнер
  266.       Дзмітрый Падбярэзскі, журналіст часопіс “Мастацтва”
  267.       Марина Напрусчкина, художница
  268.       Полина Питкевич, актриса Лаборатория социального театра ECLAB
  269.       Аляксей Талстоў, мастак, пісьменьнік
  270.       Валерия Фомина, бухгалтер Государственное учреждение «Мемориальный музей-мастерская З.И. Азгура»
  271.       Ольга Грицаева, художник театра БГМТ (Минск) БСХ
  272.       Екатерина Старкова, художник
  273.       Александра Галенко, художник
  274.       Алексей Окунев, музыка
  275.       Ольга Анисько, искусствовед
  276.       Елизавета Михадюк, художник-иллюстратор
  277.       Андрей Иванов, драматург
  278.       Екатерина Орабей, искусствовед
  279.       Ольга Буйк, художник оформитель в ГЦБС ГРОДНО отдел культуры и идеологии
  280.       Александра Лёгенькая, режиссёр любительского коллектива, педагог актерского мастерства в частной театральной школе
  281.       Ольга Ременица, библиотекарь
  282.       Лина Булыго, менеджер в сфере культуры
  283.       Андрэй Ганчароў, дызайн, тэатральная крытыка
  284.       Данголя Росицкайте, директор
  285.       Диана Бецун, художник-дизайнер, анимация
  286.       Елена Перовская, работник театра
  287.       Дарья Парфененко, научный сотрудник музея
  288.       Марина Деркач, работник театра
  289.       Елена Цветаева, современное искусство
  290.       Владимир Фещенко, научный сотрудник Институт языкознания РАН
  291.       Татьяна  Качан, художник
  292.       Валерия Диденко, Музей современного искусства «Гараж»
  293.       Кирилл Хлопов, художник                                
  294.       Евгений Сиваков, музыкант
  295.       Татьяна Карпачева, художник
  296.       Дар’я Кулікова, мастачка
  297.       Алиса Фурсевич, специалист по обеспечению учебного процесса
  298.       Наталья Иванова, редактор
  299.       Илона Дергач, куратор
  300.       Жанна Гладко, художница
  301.       Андрей Королевич, кинематографист
  302.       Наталия Иванова, кинематографист
  303.       Марыя Бадзей, каардынатар праекта wir.by
  304.       Юлия Ворик, актриса, менеджер театральных проектов
  305.       Юлия Шатун, кино
  306.       Наталья Барабошкина, сценарист
  307.       Полина Бутько, монтажёр на площадке. Студентка БГАИ звукорежиссура
  308.       Людмила Перепечко, киностудия «Беларусьфильм»
  309.       Ксения Мялик, кинопроизводство Член союза кинематографистов, студент СПб киношколы телевидения
  310.       Марыя Рудзянкова, настаўніца Школа мастацтваў
  311.       Александр Свищенков, режиссер
  312.       Елизавета Дубинчина, иллюстратор                

                                                 

Cultural Centre of Belgrade Issues Statement Regarding Petrit Halilaj’s Withdrawal from 58th October Salon – Belgrade Biennale

August 10, 2020

//EN

The Cultural Centre of Belgrade (KCB), as the organizer of the 58th October Salon – Belgrade Biennale expresses, once again, its regrets about the decision of artist Petrit Halilaj to withdraw his work from the exhibition.

The Cultural Centre of Belgrade takes the responsibility when it comes to the error in the English version of the October Salon website, where only the country of origin of the mentioned artist was omitted. At the same time, the Serbian version of the same website listed the places of birth and current places of residence and work for each artist.  

KCB had employed the same practice before, with numerous exhibitions and projects, regardless of the countries of origin of the participating artists, sometimes coming from Kosovo. In that way, we were addressing the artworks and authors, and not their geographical affiliations.

After the apology sent by KCB to the artist, all further attempts to find a solution to overcome the problem he pointed out failed. Petrit Halilaj never replied to any attempt or apology from KCB. We learned of his decision to withdraw from the exhibition from Curators Ilaria Marotta and Andrea Baccin, and saw the full explanation in his open letter, published on Artnet.  

We would be more than happy to have the opportunity to open a discussion and continue the dialogue on this topic, although it goes beyond the sphere of culture and art.

CCB program team

//SR

Kulturni centar Beograda (KCB), kao organizator 58. Oktobarskog salona – Beogradskog bijenala, izražava još jednom žaljenje zbog odluke umetnika Petrita Halilaja da svoj rad povuče sa izložbe. 

Kulturni centar Beograda preuzima na sebe odgovornost kada je reč o grešci koja se pojavila na engleskoj verziji sajta Oktobarskog salona na kojoj je samo kod pomenutog umetnika bila izostavljena zemlja porekla. Istovremeno, na srpskoj verziji istog sajta kod svakog umetnika bilo je naznačeno mesto rođenja i mesto u kome umetnici trenutno žive i rade.  

Na ovaj način KCB je postupao i u organizaciji ranijih brojnih izložbi i projekta bez obzira na zemlje porekla umetnika-izlagača, među kojima su nekada bili uključeni i umetnici sa Kosova. Na taj način smo se odnosili prema umetničkom delu i autoru, a ne prema njihovoj geografskoj pripadnosti. 

Nakon izvinjenja koje je KCB uputio umetniku, svaki dalji pokušaj da se pronađe rešenje za prevazilaženje problema koji je on istakao nije uspeo. Na sve pokušaje i izvinjenje KCB-a nikada nismo dobili odgovor od Petrita Halilaja. Za njegovu odluku da se povuče sa izložbe saznali smo od kustosa Salona, Ilarije Marote i Andree Baćina, a potpuno obrazloženje videli smo u otvorenom pismu koje je obajvio na Artnetu.  

Bili bismo više nego srećni da se u budućnosti ukaže prilika da otvorimo diskusiju  i nastavimo dijalog na ovu temu, koja prevazilazi područje kulture i umetnosti.

Programski tim KCB

 

Read the statement of the curators Ilaria Marotta and Andrea Baccin in CURA Magazine: https://curamagazine.com/some-thoughts-after-petrits-withdraw-from-the-58th-october-salon-belgrade-biennale/

Petrit Halilaj: GIVE US BACK OUR STARS

August 3, 2020

Petrit Halilaj’s withdrawal from The Dreamers, 58th Salon – Belgrade Biennial

In 2019 I was invited by Ilaria Marotta and Andrea Baccin to take part in the 58th October Salon I Belgrade Biennial, titled The Dreamers, organized and hosted by the Cultural Centre of Belgrade (KCB) and opening in October 2020. I was excited to collaborate with them and to travel to Belgrade for the first time as a Kosovar artist. I would exhibit the video resulting from Shkrepëtima, a theatre performance staged in Runik (the city where I grew up in Kosovo and the site of one of the earliest Neolithic settlements in the region) among the ruins of the Runik’s House of Culture—a symbol of the local multiethnic identity that has been closed down, emptied out and abandoned when the political situation with Serbia deteriorated in 1990s. When we started the project, the House of Culture was in a state of extreme abandonment and deterioration; trash had also been dumped there for years. We created a community of more than 80 people and cleaned up the space to give it back its life and cultural voice in Runik. Shkrepëtima is dedicated to the dreams of the citizens in Runik and it seemed to resonate with the aim of The Dreamers.

As many may know, Serbia does not recognize Kosovo as an independent country yet. After having silenced Kosovo’s cultural expression and cut education, in 1998–1999 Serbia undertook an armed invasion in Kosovo and violently repressed the Kosovar Albanian community which I am part of. This oppression has been referred to as a genocide, and it has urged other countries to take a side; it still does it today, when Kosovo’s unilateral Declaration of Independence (2008) is partly met with encouragement, partly neglected. During all these years, Serbia has officially treated the repression of Kosovo as if it were a matter of fiction. As if it never happened.

It did happen. In 1998–1999, I was one of the many people forced to live as a refugee and in camps for over two years after our houses had been burned to the ground. I consider myself lucky to have survived. My passport and that of all my family members were destroyed in front of us and we were suddenly neglected both our freedom of movement and our identity. So when I received the invitation to the October Salon I Belgrade Biennial I was internally conflicted, but I also saw it as an opportunity to create a bridge, to open up a dialogue, and to explore new paths of reconciliation through art. I wanted to overcome the dichotomy between “us” and “them”, between “good” and “evil”, to finally open up a shared space of discussion instead of broadening a division that has already forged so much hatred. I had the optimistic expectation that an art institution would be a space capable to represent a plurality of identities, eventually even taking a stand beyond the official politics around my country of origin, by just calling it by its name: Kosovo. The concept of The Dreamers, as well as the curators’ intention to transcend national divisions with this project supported my hope. Unfortunately, I was confronted with a radically different reality. 

With this letter, I want to leave a trace of what I experienced in the past months, and what led to my withdrawal in June. This is my side of the story, of course, and I know that there are other viewpoints that should also be taken into account. On my side, I am making this public because a silent withdrawal would add another layer of impotence to the silencing I have experienced during this process, to the silencing and erasing of memories and experiences that runs through history. Instead, I hope to generate some discussion on the limits of political agency in government-funded art institutions located in countries that are still pursuing nationalistic and oppressive politics; on the potential of dreaming at all through art practices when the exhibition space becomes a frame that outlines the limits of the artist’s identity, and therefore of the dream itself; and more broadly, on the current political situation between Serbia and Kosovo.

The story begins in the second half of May, with the publication of the artists list.

1-Screenshot of KCB website, May 25th, 2020

Screenshot of KCB website, May 25th, 2020

When the artist list of The Dreamers was made public, Ilaria Marotta noticed that my nationality, Kosovo, had been omitted from KCB’s public communication. In the text, each artist was listed along with information regarding the year of birth, birthplace, and country, as well as current living and working location. In my case, the name of the country was left blank after the comma, which—given the historic and current geopolitical context—I instinctively interpreted as an intentional omission of information. This omission had been decided by KCB independently from Ilaria and Andrea, with no previous notice, probably in the hope that no one would spot it or make a big deal about it.

As an artist, one imagines being invited not because of nationality or place of birth, but rather for the ideas one aims to spread. This is why I would have agreed with this omission only if all the artists’ countries would have been omitted from the beginning, for example as a statement to explicitly transcend nation-state divides and to address their questionable relevance within an art project. On the contrary, like this, the omission of Kosovo from KCB’s website acquired a much broader meaning and could only be read through the lenses of a wider and systematic political silencing. In my dream world, I wish that people could move freely with no exception beyond geographical boundaries and cultural barriers, as I like to imagine birds do. But we are still far, very far, from anything close to the realization of this dream and I believe such omissions shouldn’t be left unnoticed, they have a political relevance that goes beyond my own experience and speak of programmatic political and ideological interventions performed behind the scenes of art institutions.

This is not the first time that I have been invited to exhibit in a country that does not recognize Kosovo’s independence, but it is the first time that I feel the need to withdraw my work. My most recent project at the Palacio de Cristal, Museo Reina Sofía in Madrid, Spain, is also in a state-funded institution in a country that does not recognize Kosovo. However, in this case, Kosovo appears. And even in the city of Belgrade, there are art spaces that write the name of Kosovo when a Kosovar artist is invited to exhibit their work.

I was aware that this omission did not respond to the curators’ direct will. I also understand that KCB may be actually composed of people with radically different political opinions and that not all of them would agree with this state policy. But when do we have any agency? And if not, at what cost? For what cause? I discussed this with the curators to see this omission as an opportunity to open up a constructive dialogue around the issue of geopolitical recognition of countries that are still neglected zones on a global scale. The aim of The Dreamers is in fact “to investigate the complexity of the current times, questioning not only the misleading nature of the real but the space occupied by dreams, intended as the metaphorical embodiment of a space of freedom, which is able to challenge the certainty of the real world, of acquired knowledge and of our own beliefs.” Accepting the omission of Kosovo, however, would have been a powerless surrender rather than the hopeful construction of a space of freedom. In the act of agreeing to this omission (which would have also meant to come to terms with being treated differently), I saw an indirect acceptance of the structural lack of free political opinion or agency in this art institution, which for me was in direct contrast with the initial aim of the show.

After my request to include Kosovo, KCB replied first by assuring that it had been a typo, then modifying it several times until adding Kosovo with an asterisk (*Kosovo.)

2-Screenshot of KCB website, May 27th, 2020

Screenshot of KCB website, May 27th, 2020

On KCB’s website, the asterisk in *Kosovo seemed to be linked to the footnote “In 2018, Board of the 57th October Salon made a decision to add the subtitle Belgrade Biennale to the name October Salon in the future.” As an apparently harmless sign, it gives the impression of really being a typo; of having been wrongly slipped into the text and linked to something unrelated. It could have easily gone unnoticed. 

3-Screenshot of KCB website, June 8th, 2020

Screenshot of KCB website, June 8th, 2020

But the asterisk in *Kosovo is charged with strong political implications that were disguised on the website. * is the result of a 2012 agreement to allow Kosovo to represent its institutions without the authority of the UN Mission (until then, Kosovo was written as Kosovo-UNMIK). This asterisk only enables representatives from Kosovo to be referenced in regional meetings and in agreements with a footnote declaring that “This designation is without prejudice to positions on status, and is in line with UNSCR 1244 and the ICJ Opinion on the Kosovo Declaration of Independence”. This asterisk is a declaration of “status-neutrality” and it reiterates the refusal of Serbia to recognize Kosovo as an independent country. The asterisk does not even begin to repair a century of oppression and genocide that Serbia has inflicted on Kosovo and it is painful to witness in the context of an art institution that may have a different understanding of the issue.

During this process, I learned that the cultural centre had been negotiating with the Minister of Foreign Affairs for the addition of Kosovo and the modification of the total number of participating countries. The time in between these modifications gave me the opportunity to think and to observe how unprepared we all were to face issues like these, but also to reflect upon and learn how to deal with them.

I want to believe that art has a transformative potential. This belief is also among the reasons why I devoted my life to it. But this experience begs the questions: What is the actual ability to dream of art institutions and what is the space they are willing to give artists to dream? And if artists are given a specific frame for their dreams, a frame that is outlined and monitored by the dominant power and politics, then how far can we go?

In an attempt to find a neutral solution and facing the impossibility of adding Kosovo, KCB modified the website again by deleting all the countries of all the artists participating, and leaving the cities only. They said this was as far as they could go.

4-Screenshot of KCB website, June 12th, 2020

Screenshot of KCB website, June 12th, 2020

Nevertheless, I felt that a withdrawal of Shkrepëtima was necessary and that an open letter could potentially be a better tool for discussion in a context where an artwork undergoes the risk of being miscommunicated and misinterpreted, or even politically instrumentalized beyond the power and intentions of the curators of The Dreamers or the direction of KCB. 

Only after my withdrawal, KCB and the curators of this edition of the October Salon I Belgrade Biennial decided to delete from the public communication all the names of the cities and countries involved, leaving only the artists’ year of birth. This sign left by my withdrawal has created an antecedent for the next edition, and I hope it will have a resonance beyond the regional context of Serbia and Kosovo. 

5-Screenshot of KCB website June 24th 2020

Screenshot of KCB website, June 24th, 2020

This letter is the result of weeks of exchanges, brainstorming, and discussions with collaborators, colleagues, peers, and friends, all of whom I am very grateful to. I am especially grateful to David Horvitz who will take part in the October Salon I Belgrade Biennial and has proposed to modify his work Give Us Back Our Stars after my withdrawal. In this gesture, I see an important sign of solidarity and healing. One of those signs that give hope, and make one dream.

//ALB

NA RIKTHENI YJET TONA

Tërheqja e Halilajt nga The Dreamers, Salloni i 58-të i Bienales së Beogradit

Letër e hapur

Në vitin 2019 u ftova nga Ilaria Marotta dhe Andrea Baccin të marr pjesë në Sallonin e 58-të të Bienales së Beogradit me titullin The Dreamers, ngjarje e organizuar dhe e drejtuar nga Qendra Kulturore e Beogradit (KCB), që do të hapet në tetor të vitit 2020. Më gëzonte mundësia për të bashkëpunuar me KCB-në, dhe për të shkuar në Beograd për herë të parë si artist kosovar. Do ta ekspozoja videon që nxorëm nga Shkrepëtima, një performancë teatrale e vënë në skenë në Runik (fshati ku jam rritur në Kosovë, e ku gjithashtu ndodhet një ndër vendbanimet më të vjetra neolitike në rajon) midis rrënojave të Shtëpisë së Kulturës së Runikut  — një simbol i identitetit lokal shumetnik që është mbyllur, është zbrazur dhe është braktisur që kur situata politike me Serbinë u përkeqësua gjatë viteve të ’90-ta. Për realizimin e Shkrepëtimës, ne mblodhëm një komunitet prej më se 80 personash dhe së bashku e pastruam hapësirën për ta kthyer jetën dhe zërin kulturor në Runik. Shkrepëtima u kushtohet ëndrrave të qytetarëve të Runikut dhe dukej se përputhej me qëllimin e Bienales, The Dreamers (Ëndërrimtarët).

Siç dihet, Serbia ende nuk e njeh Kosovën si shtet të pavarur. Pasi fillimisht kishte mohuar shprehjen kulturore të Kosovës dhe e kishte ngulfatur arsimin, gjatë viteve 1998-99 Serbia ndërmori një invazion të armatosur në Kosovë dhe e shtypi dhunshëm komunitetin e shqiptarëve të Kosovës, të cilit unë i përkas. Kjo shtypje është quajtur gjenocid dhe ka nxitur vendet e tjera të marrin anë; kjo ndodh edhe sot, kur Shpallja e njëanshme e Pavarësisë së Kosovës (2008) pjesërisht inkurajohet e pjesërisht neglizhohet. Gjatë gjithë këtyre viteve, Serbia zyrtarisht ka konsideruar represionin e Kosovës sikur trillim. Sikur të mos kishte ndodhur kurrë.

Por represioni ka ndodhur. Në vitet 1998-99 unë isha një ndër shumë njerëzit që u detyruan të jetonin si refugjatë në kampe për me se dy vjet pasi ishin shkrumbuar shtëpitë tona. Ndihem me fat që kam shpëtuar gjallë. Pasaporta ime dhe ato të familjes sime u shkatërruan para syve tanë dhe përfundimisht na u mohua jo vetëm liria e lëvizjes, por edhe identiteti ynë. Pra, kur mora ftesën për të marrë pjesë në Bienalen e Beogradit përjetova një konflikt të brendshëm, por gjithashtu e pashë si mundësi për ta ndërtuar një urë, për ta çelur një dialog dhe për të eksploruar shtigje të reja të pajtimit përmes artit. Desha ta tejkaloja dikotominë e “neve” dhe të “atyre”, të “së mirës” dhe të “së keqes”, desha që më në fund ta çelja një hapësirë të përbashkët diskutimi në vend se të isha dëshmitar i thellimit të mëtutjeshëm të një ndarjeje që kishte përftuar kaq shumë urrejtje. Kisha pritjen optimiste që institucioni artistik është hapësirë që ka kapacitet të përfaqësojë një pluralitet identitetesh dhe madje të mbajë qëndrime përtej politikave zyrtare rreth shtetit tim të origjinës, thjesht duke e quajtur atë me emrin e vet: Kosovë. Koncepti i The Dreamers, si dhe qëllimi i kuratorëve për t’i kapërcyer ndarjet kombëtare me këtë projekt mbështetën shpresën time. Fatkeqësisht u ballafaqova me një realitet krejtësisht të ndryshëm.

Me këtë letër dua të lë gjurmë për gjërat që kam përjetuar gjatë muajve të kaluar, të cilat më shtynë drejt tërheqjes nga pjesëmarrja në qershor. Kjo është natyrisht ana ime e rrëfimit dhe e di që ka këndvështrime të tjera që duhet të kihen parasysh. Sa më përket mua, unë po e bëj publik vendimin tim përmes një letre të hapur sepse tërheqja e heshtur do t’ia shtonte një shtresë tjetër pafuqie mohimit që kam përjetuar gjatë këtij procesi, si dhe mohimit e shuarjes së kujtimeve e të përvojave që kanë ndodhur përgjatë historisë. Kështu shpresoj të nxitet një diskutim për kufijtë e kapacitetit politik për të vepruar në institucionet artistike të financuara nga qeveritë dhe që gjenden në shtete që ende synojnë politika nacionaliste dhe shtypëse; për potencialin e vetë ëndërrimit përmes praktikave artistike kur hapësira ekspozuese bëhet kornizë që përvijon kufijtë e indentitetit të artistit dhe kështu të vetë ëndrrës; dhe në përgjithësi, për situatën e tanishme politike mes Serbisë dhe Kosovës.

Kjo histori fillon në gjysmën e dytë të majit pas publikimit të listës së artistëve.

Kur lista e artistëve e The Dreamers u bë publike, Ilaria Marotta vërejti se shtetësia ime, Kosova, ishte mënjanuar nga komunikimi publik i KCB-së. Në tekst, secili artist ishte radhitur bashkë me të dhënat për vitin e lindjes, vendin e lindjes, shtetin, si dhe vendin e tanishëm të banimit dhe veprimit. Në rastin tim, emri i shtetit ishte lënë bosh pas presjes, gjë që—duke pasur parasysh kontekstin e tanishëm gjeopolitik dhe atë historik—instinktivisht e interpretova si mënjanim të qëllimshëm të informatës. Ky mënjanim ishte vendosur të bëhej nga KCB-ja pavarësisht nga Ilaria dhe Andrea, pa njoftim paraprak, mbase me shpresën që askush nuk do ta vërente dhe nuk do të bëhej punë e madhe.

Artisti imagjinon se ftohet jo për shkak të kombësisë ose vendit të lindjes, por për idetë që dëshiron t’i përçojë. Kjo është arsyeja përse do të pajtohesha me këtë mënjanim vetëm në qoftë se të gjitha shtetet e artistëve do të mënjanoheshin prej fillimit, për shembull si porosi për t’i kapërcyer haptazi ndasitë e shteteve dhe kombeve dhe për ta adresuar relevancën e tyre të diskutueshme brenda një projekti artistik. Përkundrazi, në këtë mënyrë, mënjanimi i Kosovës nga uebsajti i KCB-së mori kuptim shumë më të gjerë dhe mund të lexohej vetëm përmes thjerrave të një mohimi më të gjerë dhe sistematik të natyrës politike. Në botën time të ëndërrt, unë dëshiroj që njerëzit do të mund të lëviznin lirshëm dhe pa përjashtim përtej kufijve gjeografikë dhe barrierave kulturore, siç parafytyroj se bëjnë zogjtë. Por jemi ende larg, shumë larg plotësimit të kësaj ëndrre dhe besoj që mënjanimet e tilla nuk duhet të kalojnë pa u vënë re. Ato kanë relevancën politike që shkon përtej përvojës sime personale e profesionale dhe shpërfaqin ndërhyrje programatike politike dhe ideologjike që bëhen prapa skenave të institucioneve të artit.

Kjo nuk është hera e parë që jam ftuar të ekspozoj në një shtet që nuk njeh pavarësinë e Kosovës, por është hera e parë që detyrohem ta tërheq punën time. Projekti im më i fundit në Palacio de Cristal, Museo Reina Sofía në Madrid të Spanjës po ashtu gjendet në një institucion të financuar nga shteti, në një vend që nuk njeh pavarësinë e Kosovës. Megjithatë, në këtë rast paraqitet Kosova. Madje edhe në qytetin e Beogradit ka hapësira artistike që shkruajnë emrin e Kosovës kur një artist kosovar ftohet ta ekspozojë punën e vet.

Isha i vetëdijshëm që mënjanimi nuk i përgjigjej vullnetit të drejtpërdrejtë të kuratorëve. Po kështu kuptoj që KCB-ja mbase përbëhet prej njerëzish me opinione thellësisht të kundërta politike dhe që jo të gjithë prej tyre do të pajtoheshin me këtë politikë shtetërore. Por kur, atëherë, kemi kapacitet për të vepruar? Dhe në qoftë se nuk kemi, cili është çmimi i kësaj mospasjeje? Cila ishte arsyeja e kësaj fshirjeje? E diskutova këtë me kuratorët për ta parë këtë mënjanim si mundësi për ta çelur një dialog konstruktiv rreth çështjes së njohjes gjeopolitike të shteteve që ende konsiderohen si hapësira të neglizhuara në shkallën globale.

Qëllimi i The Dreamers është në fakt “ta hulumtojë kompleksitetin e kohëve të sotme, duke e vënë në pyetje jo vetëm natyrën mashtruese të reales, por edhe hapësirën e zënë nga ëndrrat, të menduara si trupëzim metaforik i një hapësire të lirisë, e cila ka aftësinë ta sfidojë qartësinë e botës reale, të dijes së fituar dhe të vetë bindjeve tona”. Sidoqoftë, pranimi i mënjanimit të Kosovës do të kishte qenë më fort nënshtrim i pafuqishëm sesa ndërtim shpresëplotë i një hapësire të lirisë. Pajtimi me këtë mënjanim (i cili po ashtu do të nënkuptonte miratim të trajtimit të pabarabartë) më duket si pranim i mungesës strukturore të opinionit të lirë politik ose kapacitetit për të vepruar në këtë institucion të artit, gjë që për mua është në kontrast të drejtpërdrejtë me qëllimin fillestar të ngjarjes.

Pas kërkesës sime për ta përfshirë Kosovën, KCB-ja së pari u përgjigj duke më siguruar se kishte qenë gabim shtypi, dhe e ndryshoi disa herë para se ta shtonte Kosovën me një yllth (*Kosovo).

Në uebsajtin e KCB-së, yllthi i *Kosovo duket se lidhej me fusnotën “Në vitin 2018, Bordi i Sallonit të 57-të të Tetorit mori vendimin për t’ia shtuar nëntitullin Bienalja e Beogradit emrit të Sallonit të Tetorit në të ardhmen”. Si shenjë që dukej se ishte pa ndonjë të keqe, ajo jep përshtypjen se vërtetë ka qenë gabim shtypi; se është futur gabimisht në tekst dhe është lidhur me diçka të pavend. Shumë lehtë kishte mundur të mbetej pa vënë re.

Por yllthi i *Kosovo është i ngarkuar me implikime të rënda politike që fshiheshin në uebsajt. * është rezultat i një marrëveshjeje të vitit 2012 për ta lejuar Kosovën t’i përfaqësojë institucionet e veta pa autoritetin e Misionit të OKB-së (deri atëherë, Kosova shkruhej si Kosovo-UNMIK). Ky yllth lejon që përfaqësuesit e Kosovës të referencohen në takime dhe marrëveshje rajonale vetëm me fusnotën që thotë se “Ky emërtim nuk paragjykon qëndrimet mbi statusin, dhe është në përputhje me Rezolutën 1244 të Këshillit të Sigurimit të OKB-së dhe Opinionit të Gjykatës Ndërkombëtare të Drejtësisë për Shpalljen e Pavarësisë së Kosovës”. Ky yllth është deklarim i “asnjanësisë mbi statusin” dhe përsërit mospranimin e Serbisë për ta njohur Kosovën si vend të pavarur. Yllthi nuk korrigjon aspak një shekull të tërë të shtypjes dhe gjenocidit që Serbia ka kryer në Kosovë dhe është e dhimbshme që kjo shihet në kontesktin e një institucioni artistik që mund ta ketë një kuptim tjetër për këtë çështje.

Gjatë këtij procesi kam mësuar se qendra kulturore kishte negociuar me Ministrin e Punëve të Jashtme për përfshirjen e Kosovës dhe modifikimin e numrit të plotë të shteteve pjesëmarrëse. Koha mes këtyre modifikimeve më ka dhënë mundësinë të mendoj dhe të vështroj se sa të papërgatitur të gjithë ne jemi për t’u ballafaquar me çështje të tilla, por edhe për të reflektuar dhe për të mësuar se si të merrem me to.

Dua të besoj se arti ka potencial transformativ. Ky besim është gjithashtu një ndër arsyet përse ia kam kushtuar jetën artit. Por kjo përvojë ngre disa pyetje: cila është aftësia e njëmendtë e institucioneve të artit për të ëndërruar dhe cila është hapësira që janë të gatshëm t’ua ofrojnë artistëve për të ëndërruar? Dhe nëse artistëve u jepet një kornizë e caktuar për ëndrrat e tyre, një kornizë që përvijohet dhe mbikëqyret nga pushteti dhe politika mbizotëruese, atëherë sa larg mund të shkojmë?

Në përpjekje për ta gjetur një zgjidhje asnjanëse dhe në pamundësi për ta shtuar Kosovën, KCB-ja modifikoi uebsajtin sërish duke i fshirë të gjitha shtetet e artistëve pjesëmarrës, dukë i lënë vetëm qytetet. Thanë se kaq mund të bënin.

Prapëseprapë, ndjeva se tërheqja e Shkrepëtimës ishte e nevjoshme dhe se një letër e hapur mund të ishte vegël më e mirë për diskutim në një kontekst ku vepra e artit i nënshtrohet rrezikut të keqpërçimit dhe keqinterpretimit, ose madje të instrumentalizohet politikisht përtej fuqisë dhe qëllimeve të kuratorëve të The Dreamers ose të drejtuesve të KCB-së.

Vetëm pas tërheqjes sime, KCB-ja dhe kuratorët e këtij edicioni të Bienales së Beogradit vendosën t’i fshijnë të gjithë emrat e qyteteve dhe shteteve të përfshira nga komunikimet publike, duke lënë vetëm të dhënat për vitin e lindjes. Kjo shenjë e lënë nga tërheqja ime ka krijuar një antecedent për edicionin e rradhës dhe shpresoj që do të kumbojë përtej kontekstit rajonal të Serbisë dhe të Kosovës.

Kjo letër është rezultat i plot kuvendimeve, shkëmbimeve të ideve dhe diskutimeve me bashkëpunëtorë, me kolegë dhe me miq, të cilët i falënderoj shumë. I falënderohem veçanërisht David Horovitz-it, i cili do të marrë pjesë në Bienalen e Beogradit dhe ka sugjeruar ta ndryshojë veprën e tij “Na Riktheni Yjet Tona” pas tërheqjes sime. Përmes këtij akti shoh një shenjë të rëndësishme solidariteti dhe këndelljeje. Është ndër shenjat që më jepin shpresë, dhe që ndjellin ëndërrime.

//SR

VRATITE NAM NAŠE ZVEZDE 

Povlačenje Petrita Halilaja sa Sanjara, 58. Oktobarskog salona I Beogradskog bijenala 2020

OTVORENO PISMO 

Ilarija Marota i Andrea Baćin (Ilaria Marotta i Andrea Baccin) su me 2019. godine pozvali da učestvujem na 58. Oktobarskom salonu I Beogradskom bijenalu 2020 pod nazivom Sanjari (The Dreamers), događaju koji organizuje Kulturni centar Beograda (KCB), a koji će biti otvoren oktobra 2020 godine. Bio sam oduševljen mogućnošću saradnje i time da kao kosovski umetnik mogu po prvi put da putujem u Beograd. Imao sam nameru da izložim video rad nastao iz projekta Shkrepëtima (Munja), pozorišne predstave postavljene u Runiku, mestu na Kosovu u kojem sam odrastao, inače poznatom kao jednom od najranijih neolitskih naselja u regionu. Predstava je izvedena među ruševinama Doma kulture u Runiku – simbolu lokalnog multietničkog identiteta. Dom kulture je bio zatvoren, ispražnjen i napušten kada se politička situacija sa Srbijom pogoršala devedesetih godina. Kada smo započeli rad na projektu, Dom kulture je bio opustošen i prepušten propadanju a godinama unazad je služio kao deponija za smeće. Okupili smo više od osamdesetoro ljudi na akciji čišćenja prostora kako bismo Dom kulture vratili u život. Predstava Shkrepëtima je bila posvećena snovima meštana Runika i činilo mi se da odgovara ciljevima izložbe Sanjari.

Kao što je mnogima poznato, Srbija još uvek ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu. Nakon što je ugušila kosovsku kulturu i onemogućila rad obrazovnog sistema, Srbija je tokom 1998-1999. godine preduzela oružanu invaziju na Kosovo te izvršila represiju nad kosovskom albanskom zajednicom, kojoj i sam pripadam. Ovo ugnjetavanje nazivano je genocidom, što je nagnalo mnoge zemlje u svetu da se prema tom pitanju odrede; što traje do danas, od kada je jednostrana Deklaracija o nezavisnosti Kosova (2008) od nekih zemalja bila dočekana sa podrškom, dok su je neke druge zemlje odbacile. Tokom svih ovih godina, Srbija je represiju na Kosovu zvanično smatrala izmišljotinom, kao da se nikada nije dogodila. 

Medjutim, dogodila se. U periodu 1998-1999. bio sam jedan od mnogih ljudi koji su više od dve godine bili prisiljeni da kao izbeglice žive u kampovima pošto su naše kuće bile spaljene do temelja. Smatram da sam imao sreću što sam uopšte preživeo. Moj pasoš kao i lična dokumenta članova moje porodice oduzeli su nam i uništili ih pred našim očima, tako da smo izgubili slobodu kretanja i naš identitet. Kada sam dobio poziv da učestvujem na Oktobarskom salonu I Beogradskom bijenalu, bio sam najpre u nedoumici, ali sam zatim taj poziv video kao priliku za izgradnju mosta, za otvaranje dijaloga i istraživanja novih puteva za pomirenje posredstvom umetnosti. Želeo sam da prevaziđem dihotomiju između „nas“ i „njih“, između „dobra“ i „zla“, doprinoseći otvaranju zajedničkog prostora za razgovor umesto širenja podela koje su već proizvele veliku količinu mržnje. Očekivao sam sa optimizmom da umetnička institucija, kao što je Kulturni centar Beograda, može postati prostor koji omogućava predstavljanje mnoštva identiteta, iskoračujući izvan zvanične politike u odnosu prema mojoj zemlji, nazivajući je jednostavno njenim imenom: Kosovo. Sam koncept Sanjara, kao i namera kustosa da ovim projektom prevaziđu nacionalne podele, podupirali su moja očekivanja. Nažalost, suočio sam se sa radikalno različitom stvarnošću. 

Ovim pismom želim ostaviti svedočanstvo o tome šta sam tokom poslednjih meseci doživeo, što me je na kraju nagnalo da u junu mesecu odustanem od učešća na Salonu. Naravno, ovo je moja strana priče, i znam da postoje i druge perspektive koje treba uzeti u obzir. Što se mene tiče, odluku o odustajanju objavljujem putem otvorenog pisma zbog toga što bi tiho povlačenje samo dodalo još jedan sloj bespomoćnosti u odnosu na ućutkivanje koje sam doživeo tokom ovoga procesa, kao i u odnosu na ućutkivanje i brisanje sećanja i iskustava, koja sežu kroz istoriju. Nadam se da ću ovim činom povlačenja podstaći diskusiju o ograničenjima političkog delovanja u javnim umetničkim institucijama koje finansiraju vlade u državama koje i dalje vode nacionalističke i represivne politike; o mogućnosti da se posredstvom umetničkih praksi uopšte sanja kada izložbeni prostor postaje okvir koji opcrtava granice umetnikovog identiteta pa tako i granice samih snova; kao i širu diskusiju o trenutnoj političkoj situaciji u odnosima Srbije i Kosova.

Priča je počela u drugoj polovini maja meseca, sa objavljivanjem liste umetnika.

Kada je lista umetnika za Sanjare objavljena, Ilarija Marota je primetila da je zemlja mog porekla, Kosovo, izostavljeno iz javnih saopštenja KCB-a. U tekstu su navedeni svi umetnici, uz podatke o godini, mestu i zemlji rođenja, kao i njihovom trenutnom boravištu. U mom slučaju, posle zareza, ime zemlje ostavljeno je prazno, što sam ja – s obzirom na istorijski i trenutni geopolitički kontekst – instinktivno protumačio kao namerno izostavljanje tog podatka. KCB je o ovom izostavljanju odlučivao nezavisno od Ilarije i Andrea, bez prethodne najave, verovatno u nadi da to niko neće uočiti ili oko toga praviti problem.

Kao umetnik, zamišljaš da si pozvan na izložbu ne zbog nacionalnosti ili mesta rođenja, već zbog ideja koje se žele afirmisati. Ja bih se složio sa izostavljanjem ako bi ova informacija bila izostavljena za sve umetnike, uz eksplicitnu izjavu organizatora da se žele prevazići podele na nacionalne države i ukaže se na upitnost njihove relevantnosti u okviru određenog umetničkog projekta. Naprotiv, u ovom slučaju je izostavljanje Kosova sa veb stranice KCB-a imalo šire značenje i moglo se razumeti samo deo sistematskog političkog ućutkivanja. U mojem svetu snova ljudi bi bez izuzetka mogli slobodno da se kreću preko geografskih granica i kulturnih barijera, kao što zamišljam da je slučaj s pticama. Ali mi smo od toga još uvek daleko, vrlo daleko od bilo čega što bi nas približilo ostvarenju ovog sna. Zbog toga verujem da ovi propusti ne bi smeli da ostanu nezapaženi, oni imaju političku relevantnost koja nadilazi moje lično iskustvo jer govore o programskim političkim i ideološkim intervencijama koje se sprode iza kulisa umetničkih institucija.

Nije mi ovo prvi put da sam pozvan da izlažem u zemlji koja ne priznaje nezavisnost Kosova, ali sam po prvi put osetio potrebu da povučem svoj rad. Moj poslednji projekat u Kristalnoj palati (Palacio de Cristal, Museo Reina Sofia) u Madridu, Španija, takođe je realizovan u javnoj instituciji koju finansira država koja nije priznala Kosovo. Međutim, tamo nije izostavljeno ime države iz koje dolazim. I u samom Beogradu postoje umetnički prostori koji ne izostavljaju naziv Kosova kada je neko od kosovskih umetnika pozvan da izlaže svoj rad. 

Bio sam svestan da za izostavljanje nisu odgovorni kustosi. Takođe razumem da KCB verovatno čine ljudi s duboko suprotstavljenim političkim stavovima i da se ne slažu svi sa ovakvom državnom politikom. Ali, u svemu ovome ima li mogućnosti za delovanje? Ako ne, koja je cena koju plaćamo za to? I zašto? U razgovoru s kustosima predložio sam da se ovo izostavljanje posmatra kao prilika za pokretanje konstruktivnog dijaloga oko pitanja geopolitičkog priznavanja država koje na globalnom nivou i dalje predstavljaju zanemarena područja. Cilj projekta Sanjari zapravo i jeste „da istraži kompleksnost sadašnjeg vremena, da preispita ne samo obmanjujuću prirodu stvarnog, već i prostor koji zauzimaju snovi, zamišljen kao metaforičko otelotvorenje prostora slobode, koji dovodi u pitanje izvesnost stvarnog sveta, stečenog znanja i naših verovanja.” Sa druge strane, prihvatanje izostavljanja Kosova pre bi predstavljalo čin nemoćne predaje nego osvajanja željenog prostora slobode. U eventualnom činu pristajanja na izostavljanje (što bi značilo i prihvatanje mog neravnopravnog tretmana), video sam indirektno prihvatanje strukturalnog nedostatka slobode političkog mišljenja i delovanja u ovoj umetničkoj instituciji, što je za mene bilo u direktnoj suprotnosti sa inicijalnim ciljem izložbe.

Nakon mog zahteva da se uvrsti Kosovo, KCB je prvo odgovorio uveravanjem da se radilo o tipografskoj grešci, potom je usledilo više izmena da bi konačno dodali Kosovo sa zvezdicom (*Kosovo.)

Na veb-sajtu KCB-a, zvezdica je bila povezana sa fusnotom: “Programski odbor 57. Oktobarskog salona doneo je 2018. godine odluku da se nazivu Oktobarski salon ubuduće doda podnaslov Beogradsko bijenale.” Kao naizgled bezopasan znak, zvezdica je stvarala utisak da se zaista radilo o tipografskoj grešci iskrsloj u tekstu sa kojim nije imala veze. Kao takva lako je mogla proći nezapaženo.

Ali, zvezdica na *Kosovo bremenita je snažnim političkim implikacijama koje su bile prikrivene na veb stranici. Fusnota sa * rezultat je sporazuma iz 2012. godine kojim se dozvolilo Kosovu da svoje nezavisne institucije predstavlja bez ovlašćenja Misije UN-a (do tada je Kosovo potpisivano kao  “Kosovo-UNMIK”). Ova zvezdica omogućava predstavnicima Kosova da učestvuju na regionalnim sastancima kao i da potpisuju sporazume uz fusnotu u kojoj stoji: “Ovaj naziv je bez prejudiciranja statusa i u skladu je sa Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244/1999 i Mišljenjem Međunarodnog suda pravde o Deklaraciji o nezavisnosti Kosova.“. Zvezdica je deklaracija o „statusnoj neutralnosti“ kojom se ponavlja odbijanje Srbije da prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Ova zvezdica nikako ne doprinosi ispravljanju posledica represije i genocida koji je Srbija sprovodila na Kosovu tokom čitavog jednog veka, i bilo je bolno susresti se s njom u kontekstu jedne umetničke institucije, koja o tom pitanju možda ima i drugačiji stav.

Tokom ovog procesa saznao sam da je Kulturni centar Beograda pregovarao sa ministrom spoljnih poslova o dodavanju Kosova i modifikaciji ukupnog broja zemalja učesnica. Vreme između tih modifikacija dalo mi je priliku da razmislim i posmatram koliko smo nespremni da se suočimo sa problemima poput ovog, ali i da razmislim i naučim kako da se sa njima nosim.

Želim da verujem u to da umetnost ima moć preobražavanja. Ovo verovanje je jedan od razloga zbog čega sam posvetio svoj život umetnosti. Ali nakon ovog iskustva nameće se pitanje kolika je stvarna sposobnost umetničkih institucija da sanjaju i koliki prostor za sanjanje one žele pružiti umetnicima? Ukoliko je umetnicima za sanjanje dat određeni okvir koji opcrtava i nadgleda dominantna moć i politika, dokle možemo stići?

U pokušaju da se pronađe neutralno rešenje, suočeni sa nemogućnošću dodavanja Kosova, KCB je ponovo modifikovao veb stranicu brišući nazive zemalja kod svih umetnika koji učestvuju na Bijenalu, ostavljajući samo imena gradova iz kojih dolaze. Rekli su da je to najviše što mogu da učine.

Uprskos tome, smatrao sam da je povlačenje video rada Shkrepëtima neophodno i da će otvoreno pismo biti bolje sredstvo za diskusiju u kontekstu u kojem su umetnička dela izložena riziku da budu pogrešno shvaćena i interpretirana, ili čak politički instrumentalizovana, izvan moći i namera kustosa Sanjara ili uprave KCB-a.

Tek nakon mog povlačenja, KCB i kustosi ovog izdanja Oktobarskog salona I Beogradskog bijenala odlučili su da iz javnih saopštenja izbrišu sva imena gradova i država, ostavljajući samo godine rođenja umetnika. Ovaj znak koji je ostao kao posledica mog povlačenja predstavlja presedan i model za naredna izdanja bijenala, a nadam se da će imati odjeka i izvan regionalnog konteksta Srbije i Kosova.

Ovo pismo je rezultat višenedeljnih razmena poruka, razmišljanja i razgovora sa saradnicima, kolegama, vršnjacima i prijateljima, na čemu sam svima veoma zahvalan. Posebno sam zahvalan Dejvidu Horvicu (David Horvitz) koji će učestvovati na Oktobarskom salonu I Beogradskom bijenalu, i koji je nakon mog povlačenja predložio da izmeni svoj rad Vratite nam naše zvezde. U ovom činu vidim važan znak solidarnosti i isceljenja. To je jedan od onih gestova koji bude nadu i pokreću snove.

 

Russian artists detained and arrested in St. Petersburg / Solidarity Campaign

June 29, 2020

On June 22nd two longtime collaborators of Chto Delat?, Anna Tereshkina and Nadezhda Kalyamina were taken by the police while they were peacefully protesting the sentence against Viktor Filinkovand Yulian Boyarshinov (1), falsely accused of building a terrorist organization almost 3 years ago, tortured and imprisoned (study the case here https://rupression.com/en/).

We also want to raise attention to the imprisonment of Yulia Tsvetkova (2) – a 27 years old artist accused of pornography and homosexual propaganda, facing up to 6 years in jail for publishing online her cartoons and drawing of female bodies. Tomorrow,  27th of June on the occasion of Youth Day, we are calling up for international solidarity as people in Russia will demonstrate their support for Yulia, defined ‘political prisoner’ by Amnesty International and recently granted The Index on Censorship of Freedom of Expression Award, the second Russian woman awarded after Anna Politkovskaya.

We write to share our anxiety for the current authoritarian regime and its ongoing strategy of criminalization of critical voices: censorship, threatens, preventive arrests of activists, artists and journalists, fabricated cases, and detention. All this is happening when Putin’s state throws their new amendments to the constitution which basically will allow him to stay in power endlessly (3). These amendments are designed to shut down any possibility of a competitive electoral campaign at the municipal level and block any possibility of legal political manifestation. These amendments encourage further criminalization of gender politics and mark an even more profound conservative religious turn. Thus we are alarmed by the total control of the State over the public sphere, the suppression of all forms of activism, the loss of autonomy in the critical arts, education and cultural spheres, and the dismantling of solidarity and mutual aid.Please disseminate this report, along with Anya and Nadya’s invitation to act in solidarity, raise consciousness, and put pressure through our international networks, mainstream or independent media channels, and any other ways you might suggest.

With love, rage and solidarity,

Chto Delat, Saint Petersburg

“My name is Anna Tereshkina, I was one of the thirty people detained on June 22nd during a peaceful gathering near the St.Petersburg tribunal, which led to being detained for 31 hours at the police station. That day, the court announced the sentences for Viktor Filinkov and Yulian Boyarshinov, falsely accused of building a terrorist organization named “Network”. Hundreds of people gathered in support of the unjustly convicted young men, shouting “Shame” and singing songs, waiting for Vitya and Yulik to be escorted out. The riot police began to pull us out from the crowd, one by one at first, and then randomly grabbing whoever was passing by. The display of such aggressive reaction by the authorities is meant to show that those who go out to voice their dissent are dangerous for society and that everyone should just sit home alone and be silent, otherwise one may end up behind the bars, just as the ones whom we try to defend and support.

People ask me all the time what is the meaning of the “Network” case, and why the Federal Security Service (FSB) continues to build such a clearly fake case. I can’t answer these questions, I have the feeling that “there” – in those vertical power structures – there is some other logic, the purpose of which is not to search for the truth, but to cover it. The same can be said about the case of Yulia Tsvetkova, among many other absurd cases. Yulia Tsvetkova’s story is even more troubling and disgusting. She got criminal charges for her drawings! It seems that her art pierced the most purulent abscesses on the authorities’ body. We are reaching the bottom line, where people are arrested or risking to be arrested because of their critical thinking. Thinking in itself has been criminalized. I am also an artist, I draw quick sketches during political court hearings, some of them are poignant, so I’m aware that a case similar to Yulia’s could be built against me. I feel vulnerable and at risk. So, what to do in such conditions?  We try to balance between manifesting solidarity, which is dangerous, and self-preservation. Many, from the older generation, advise me to not go to the court and to protect myself from this brutal state machine. But such an attitude won’t bring any change, it won’t end this repressive system but instead would leave the repressed one on their own, with no support- not even a moral one.  This is the worst thing that can happen. During the two days and one night I spent in the detention cell, our friends helped not to lose hope, and to recover after our release. For 31 hours I found myself in the place of those unjustly convicted and I physically felt how important is the support of friends and relatives. Therefore – do write letters to political prisoners, do send them books, make international campaigns, speak out in their defense – these are all small gestures but they weaken the massive stone that is trying to crash and silence us”.

“My Name is Nadezhda Kalyamina. I am a member of the activist musical group Rhythms of Resistance, and a friend of Yulian Boyarshinov, whom I have known since before his arrest. On June 22nd we came to play drums to support Yulian and Viktor after the announcement of the verdict. We didn’t play for long, but we know they’ve heard us. The riot police started to assault the crowd and three members of my band were detained. We continued to play drums in the police van. In February, we had the impression that the outcome of the case could have changed thanks to the large support – the crowd that gathered at the entrance of the courthouse was so big that we could not all fit in the courtroom. The trial was resumed in May and ran for three weeks. Due to the pandemic, observers were no longer allowed to attend the hearings. For the same reason, the police began to threaten arrests for solitary pickets or for playing music – not only at the courthouse but throughout the city.

Any manifestation of solidarity becomes dangerous, and the visits to court considered a health threat. People stopped going.

The “Network” case is fabricated: the claimed “evidence” of them creating a terrorist group was them playing a game called Airsoft, their expressed anarchist and anti-fascist values, the fact that some of them legally possessed licensed arms, and that they were using encryption while corresponding on the Internet. What was brought up as evidence was the testimony themselves released while being beaten and under torture? The trial began a year ago, the hearings were adjourned many times, though during the pandemic the case was quickly wrapped up, as it happened for many other political cases. On June 22nd, the judges read the verdict in front of federal journalists and relatives, the only allowed in the courtroom. It is now very important to disseminate information about this case. International and local support and solidarity are even more important for Yulian and Viktor now – sending them letters, messages that will be translated and delivered through our network, is so important. The sentence against Yulian and Viktor will not stop us from fighting for their release. Please help circulate!”

This slideshow requires JavaScript.

* These testimonies were first published in Russian at www.krapiva.org

(1) RUSSIA JAILS 2 ANTI-FASCISTS, ENDING TERROR CASE PLAGUED BY TORTURE CLAIMS https://rupression.com/en/

(2) Yulia Tsvetkova faces up to six years behind bars, following a six-month investigation into an art group called Vagina Monologues set up on the social media site VK. The community is dedicated to “removing the stigma around the vagina and female physiology as a whole.”

https://www.theartnewspaper.com/news/russian-activist-faces-six-years-in-prison-for-posting-vagina-drawings-online?fbclid=IwAR3qoB_92dYtTcAITrHLU6b5s12ErP2FuYcvnL9kUlv843h782xdDRLihP0

(3) See the video: An advisory message from Artists at Risk (AR) International Advisory Board member, •𝕸𝖆𝖘𝖍𝖆 𝕬𝖑𝖊𝖐𝖍𝖎𝖓𝖆 of PussyRiot: FUCK PUTIN’S AMENDMENTS

https://www.facebook.com/artistsatrisk/videos/692005884928775/?v=692005884928775

“From 25 June to the 1st of July, a nationwide vote on amendments to the Russian Constitution is being held. A key point is the nullification of previous limits on presidential terms, and hence the effective legitimization of the eternal rule of Vladimir Putin. Also, following these constitutional amendments, any decisions won by Russians in international courts can be practically overturned by Russian courts, leaving us nowhere to defend our rights.

Although the results of the “vote” are not even in, the newly amended constitution is already being sold in shops.”

 

Re-enactment of The Second ArtLeaks Working Assembly in Moscow | May 24, 6:00-9:00 PM (GMT +3)

May 24, 2020

Reenactment of The Second ArtLeaks Working Assembly in Moscow from Vladan Jeremic & Rena Rädle on Vimeo.

EN//

Re-enactment of The Second ArtLeaks Working Assembly in Moscow
Sunday, May 24th at 6 PM – 9 PM, Moscow time

Eight years ago International representatives of the platforms ArtLeaks and The May Congress of Creative Workers met in Moscow for the Second ArtLeaks Assembly on July 15th, 2012 at 7 PM at Shkola, Park Isskustv “Muzeon.”

See the public announcement of the call from 2012 here:
https://art-leaks.org/2012/07/07/second-artleaks-working-assembly/

They have discussed the topic “What art system do we need?” and today we invite you to join the reenactment of this Assembly which tries to discuss the pressing issue under the same title. ArtLeaks and many other similar groups or organizations emerged after the world financial crisis of 2008 and mostly against cuts and austerity measures that were implemented everywhere. Now, we are in the middle of the pandemic crisis that is bringing new austerities and negative processes. This crisis seems much more complex and harder than one in 2008, the questions and answers here must be much more prompt and different from those anti-austerity and Occupy movements had in the 2010s.

Facilitators: Corina Lucia Apostol, Vladan Jeremic, David Riff, Nikolay Oleynikov and Dmitry Vilensky

The meeting will take place online at:

https://us02web.zoom.us/j/83917254888?pwd=U1V1MEU2NzErSlpHeEpGWXVDWEI1UT09

Corina Apostol is a curator and writer living and working in Tallinn. She is currently a curator at Tallinn Art Hall. She is the co-founder of ArtLeaks and editor of the ArtLeaks Gazette.

Vladan Jeremic is an artist and worker in the field of political education. He is co-founder of the ArtLeaks (2011) and editor of the ArtLeaks Gazette (2013-2019).

David Riff is an artist, writer, and curator living in Berlin. He is currently Senior Curator of Steirischer Herbst festival.

Nikolay Oleynikov artist; punk; antifascist; member of Сhto Delat; Arkady Kots band, among others. Co-organizer of the May Congress of creative workers (2010-2012); co-pilot at Free Home University.

Dmitry Vilensky is an artist and educator. He works mostly in collective practices and focus on developing architecture constructions, educational seminars and learning plays, graphic works, and films. Не is the founding member of Chto Delat (www.chtodelat.org).

The assembly will take place in the framework of the series of nomadic discussions “Unification of the multitudes” (Объединение множеств) on labor and the possibility of uniting independent cultural workers to protect their rights, mutual support and pirate care initiated in Russia by informal group Union.

unnamed

Poster by Nikolay Oleynikov

 

//RU

Ассамблея пройдет на анг. языке. Текст анонса по русски см. внизу.

https://us02web.zoom.us/j/83917254888?pwd=U1V1MEU2NzErSlpHeEpGWXVDWEI1UT09

Серия кочующих дискуссий “Объединение множеств ” о труде и возможности объединения независимых культурных работников и работниц для защиты своих прав инициирована рабочей группой ЮНИОN

***

8 лет назад международные представители платформ ArtLeaks и Майского конгресса творческих работников встретились в Москве для проведения второй Ассамблеи ArtLeaks 15 июля 2012 года в 19:00 в парке Исскуств «Музеон».

Публичное объявление о событии 2012 года см. здесь
https://art-leaks.org/2012/07/07/second-artleaks-working-assembly/

Для ассамблеи была предложена тема «Какая система искусства нам нужна?» и сегодня мы приглашаем вас присоединиться к реэнакменту этой Ассамблеи, которая пытается обсудить тему под этим же названием. ArtLeaks как и многие другие подобные группы или организации возникли после мирового финансового кризиса 2008 года и в основном против сокращений и мер жесткой экономии, которые применялись повсеместно. Сейчас мы находимся в ситуации пандемического кризиса, который запускает новые еще более жесткие меры сокращений в культуре и другие негативные процессы. Этот кризис оказывается гораздо более сложным и тяжелым, чем кризис 2008 года, и наши ответы на вопросы должны стать точными и действенными, явно отличаясь от тех движений против жесткой экономии, которые были востребованы в 2010-х годах.

%d bloggers like this: